I jučer sam krenuo na proteste. Prolazim kroz ovaj naš lijepi grad i sve je isto kao i u petak,kao i bilo koji drugi dan od kada traju protesti. Slika kao iz bajke i iz neke bogate i uređene evropske zemlje u dane vikenda. Kafići su puni, bašte su pune omladine koja u radno vrijeme ispija kafe i nezna šta će sa sabom. Dakle, more nezaposlenih i onih koji u džepu imaju dvije ili eventualno tri marke koje su ima dali roditelji. Muči me misao kako je to moguće. Kako je moguće da su oni zadovoljni ovom situacijom u kojoj nemaju posla, u kojoj njihovi roditelji, ako su sretni, jedva spajaju kraj s krajem, u kojoj nihovim dedam i nanama kasne penzije.